Stres

* Hiljaditi put počinjem post. Najčešće razmišljam o čemu da pišem i hoće li se kome svidjeti. Zvijezde su se večeras tako posložile da me jednostavno nije briga. Aj dont giv a fak. Et ol.

*  Bila sam na koncertu 357. Isfurani, isfrustrirani, drogirani ( alkoholisani barem), istetovirani četrdesetogodišnji pankeri koji pokušavaju nešto zaraditi. Publika je sasvim druga priča. Tona mladih ljudi koji svoja izrazito nacionalistička načela žele da pokažu barem jednom godišnje. Eto može im se. Ako će da glume ostatatak godine bar tada mogu da budu veliki Srbi.  Ispred mene su dvojica nabiladnih  likova sa spojena tri prsta mahali rukom “naprijed, nazad”. Moja malena tjelesa su se zabrinula za sigurnost a moj mozak je uplašeno posmatrao.  Otišli smo na pola koncerta. Poslije toga mi je u pomoć priskočilo jedno veliko pivo. Hvala silama na tome.

* Uskoro mi počinju rokovi na faksu. Siguran uspijeh mi garantuje ravnoteža između dovoljno sna, dovoljno kofeina, dovoljno motivacije, dovoljno sunčeve svjetlosti, dovoljno slatkog, dovoljno slanog, dovoljno ljubavi, dovoljno izlazaka…..trudim se da sve uskladim.

Tako što mi u pola lekcije padne na pamet da pišem post.

* Kako da osoba koja previše razmišlja o svemu i ima ozbiljan problem sa suprostavljanjem ljudima preživi na društvenim mrežama zadnjih dana? Sa svakom informacijom o nekim velikim tajnama, velikim pravdama, velikim istinama, velikim sisama, velikim ljudima, velikim državama, velikim bogovima, meni umre komadić mene.

Soul sucker

* Ravnotežu u mom svijetu održava činjenica da neko o meni razmišlja prije spavanja. I dok razmišlja piše najluđe pjesmice na svijetu. O kometama i mačkama i ćevapima i čajevima.

Viremija (dnevna razmišljanja o popularnom)

Jedna od prvih stvari koja me jutros dočekala na zidu je bila ova dama. Odgledala sam video i na prvu bila poprilično impresionirana. Kakva odlična animacija! Kakva odlična ideja!
Nakon dva sata, jedne dobre kafe i razbudjivanja ( ne praktikujem kafe al´ faks ne čeka) ponovo odgledam video. I kao što i inače biva sa stvarima koje nam stižu sa interneta na drugi korak i ne izgledaju baš isto.
Prvo što me zaintrigiralo je ko je ustvari ona? Ko je ona za nekoga ko živi ovdje gdje ja živim? Poznajem li ja i jednu žensku osobu koja tako izgleda? Koja tako razmišlja? Dama divnih oblina sa početka videa bi trebala da predstavlja  Veneru  ver.01 (ako se uzme da je onaj finalni produkt “super Venera”).  Venera Rimska boginja ljepote, seksa, plodnosti i blagostanja. Sve ono što jedna žena treba da predstavlja. Seks, plodnost i blagostanje.  I to je velikim dijelom tako. Pogotovo za drevni Rim.
Šta se dešava sa našom boginjom? Prvo ju izdepiliraju. Što bi se reklo brazilski. Potom stanje. Ubace implantate. Oči zamjene većim i bojom koja više odgovara. Povećaju usne.
Ali opet, Jovana, poznaješ li ti ovakvu ženu? Isključiću Holivud ili slavne osobe koje čine nekih 1% svjetske populacije (možda). Njih i ne poznajem. Ako neko pravi ovakav video onda to vjerovatno znači da bi mi svi trebali biti okruženi ovakvim ženama. Dakle, sjedim i razmišljam. Ne, ne poznajem ni jednu ovakvu ženu. Ja lično ne. Možda sam uživo vidjela dvije. Maksimalno.
Naravno da sam nebrojeno puta na teveu  vidjela nekog ko izgleda slično. Ali sam isto tako na teveu vidjela i brojne druge stvari i ljude koji su sve samo ne dobar primjer. Ali mediji su mediji. Koja je naša realnost?
I dalje pokušavam da se sjetim nekoga iz svoje okoline ko bi odgovarao. Za koga bi rekla:ko preslikan! Da li je možda problem to što živim u siromašnoj zemlji gdje ljudi nemaju dovoljno novca za takve stvari? Jeste. Ali prije dva mjeseca sam bila u jednom evropskom gradu koji je bukvalno bio pun turista i nigdje nisam vidjela nekog ko izgleda ovako. Možda ja samo ne primjećujem dovoljno dobro.
Šta mi je vrhunac ovog videa?
Pink mozak. Ona razmišlja pink.
Šta bi to trebalo da simboliše? Da ova žena postaje pink? Glupa/lakomislena/tupava/mutava/dobra samo za jednu stvar…..
Ne mogu da se otmem utisku da je cilj bio da se prikaže da ova žena sve vrijeme nema kontrolu nad tim što joj rade. Ne bukvalnu kontrolu naravno.  Izgleda kao da to sve nije bio njezin izbor. Nego je krivac plastična hirurgija, modni magazini odnosno svi moderni mediji koji propagiraju takav izgled. Moderna žena nema pravo izbora. Moderna žena nije dovoljno sposobna da se izbori za svoje pravo?
To jednostavno nije istina. Koliko god mi bili ubijedjeni da drugi vladaju nama i našim razmišljanjima i odlukama (jer je tako lakše) ipak smo mi ti koji donosimo krajnju odluku. I bez obzira na sav marketing i sve čemu smo izloženi najčešće imamo snage da se odupremo i kažemo ne. Naravno ako nešto ne želimo?!
Na kraju krajeva ljudi su uvijek težili tome da bolje izgledaju. I za svaki period je “izgledati bolje” bio drugačiji pojam. Čak i ono dijete koje skalpelom izbace iz nje a koje potom izgori  izgleda kao nešto što ona ne može da kontroliše (jer je pinki jelte). Vijekovima ljudi poznaju razne metode abortusa. Neželjene djece je uvijek bilo. Nažalost. Samo su se stvari radile u tajnosti i na mnogo gore načine nego danas.  Sjetih se ovoga:

Kad god počnem razmišljanja u kojim su neki ljudski postupci u pitanju, ista se uvijek završe pričom da je teško ispraviti ljudsku prirodu. Onakvih ljudi će uvijek da bude. I uvijek ih je bilo. Evo sada zamišljam neku ženu koja se usudila da pronosa hlače u viktorijanskom dobu. Pitam se šta su o njoj govorili? Ili ženi koja nosi haljinu bojenu azbestom samo zbog njezine divne boje?
I da li kreatori ovog videa smatraju da su sve današnje  žene takve? I da li su sve “plastične” žene ujedno i one koje abortiraju/”navesti nešto loše” ako uopšte ima potrebe da se o tome raspravlja?

P.S. Prateći logiku videa: šta je sa muškarcima koji se podvrgavaju “plastici”? 😀

                                                                                                                                                                                            Do sledećeg kuckanja,

Jovana

Ko, šta, zašto i kako?

Kako početi dobar post? Još teže, kako početi  dobar prvi post? Sinoć sam u krevet otišla sa idejom da imam toliko toga za reći, ali nemam gdje. Ustvari sam već sinoć znala da ću danas praviti blog.  I napisati prvi post. Prvi poslije duže vremena. Ako pogledam naziv posta shvatim da sam krenula od kraja. Onda ću tim redom

Kako?
Prvo što sam morala uraditi jeste skontati gdje želim da pišem blog. Nisam skoro godinu dana ništa pisala i nisam uopšte ni skontala sve promjene oko mene. Par novih blogova koje sam čitala su na nekim novijim i drugačijim sajtovima, ali me to nije nešto pretjerano zanimalo. Danas sam shvatila da je Blogger malo  zastario ( i to najpouzadnijom metodom gledanja jutjub tjutoriala xD). Pronašla sam WordPress, sredila stranicu (mada još uvijek ne mogu skontati kako da vidim stranicu onako kako je drugi vide, ali polako).  Ostalo je istorija.
P.S. Ta istorija se uglavnom sastoji od kursora koji pola sata skakuće po praznom ekranu. Eventualno se vrati unazad da obriše “glupost Jovana, glupost”.

Zašto?
Zato što je Džo (kako me neki poznanici zovu :D) jedna djevojka koja želi da ako nikako drugačije onda ovako kaže svoje mišljenje ili samo podijeli neki novi događaj iz svoje okoline. Zato što je u mojoj okolini veliki broj dešavanja koja želim da ispratim, pri tom ne mislim na društvena dešavanja u nekom užem smislu, već na apsolutno sve što se dešava oko mene. Mislim kaman, živim u studentskom domu (sa osam cimerki) u Banjaluci, u Bosni i Hercegovini, na Balkanu. Kome šta više treba za inspiraciju?

 

Šta?
Ne znam šta ću pisati. Ne znam tačno. Najrazličitije stvari mogu da me inspirišu. Možda napišem nešto o prirodi. Možda podijelimo inspiraciju. Možda me mnogo stvari oko mene nervira/razočarava/boli i jednostavno o tome želim da pričam javno. Možda želim da podijelim knjigu. Poslušam pjesmu. Da pričam o svemu i o svima koje volim.

 

Ko?
Ima gore lijevo jedan dio u kome pišu neke osnovne stvari o meni. Dakle studiram. Studiram medicinu. Imam dvadeset dvije godine. Studiram  u Banjaluci. Imam momka. Volim da jedem, spavam, čitam, pjevam, pivo, životinje, frendove, selo i ćaću i mater (o kojima ću kasnije vjerovatno pisati kao o Đukiju i Diši). Volim mog frajera. Zaboravih da napomenem da sam već pisala blog. Zvao se slično ovome i nekako je među meni dražim stvarima u životu . Link je ovdje. Mislim da tu može da se nađe dosta toga o meni.

 

                                                                                                                         Do sledećeg kuckanja,

Jovana